Zagrebački umjetnik i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu Danko Frišćić, dobitnik više nagrada, nakon deset godina ponovno je izlagao u labinskoj Gradskoj galeriji. Izložba je postavljena novijim radovima pod zajedničkim imenom Slikoidi 2; Slikenstein, a ostaje otvorena do 25. listopada.
Frišćić je česti gost Labinštine, gdje je izlagao nekoliko puta, a ovom je prilikom prvi put izlagao u Lamparni. Umjetnik ima kuću u obližnjoj Sv. Marini, a često je izlagao i diljem Istre.
Riječ je, kako je rekao, o slikama koje je radio u zadnjih nekoliko godina. Istaknuo je da se slike nadopunjuju jedna s drugom te da nikad nisu gotove. "Sve slike imaju svoj život koji se stalno nadopunjuje", rekao je Frišćić, dodavši da su sve slike ulje na platnu te da ih je tu nešto više od 20. Prema njegovim riječima, slike jedna bez druge ne mogu, ali mogu i same pojedinačno postojati.
Frišćić je pojasnio da slike predstavljaju ono što u njima možemo vidjeti te da predstavljaju njegovu osobnu potrebu za stvaranjem vlastitih svjetova. Osvrnuo se i na kontekst u kojem stvara, ustvrdivši da živimo u svijetu gdje nije sve već 90 posto generirano i već je gotovo, a umjetna inteligencija i nekakvi sustavi već razvijaju nekakva rješenja. "Sve moje slike su bez poruka", rekao je, dodavši da slike nisu vezane dnevno politički za aktualne teme odnosa spolnosti, nacije, ekologije. Naglasio je da slike stvaraju vlastite svjetove i prizivaju promatrače na vlastito mišljenje, da su lijepe, u odličnim bojama i pozitivne te da ne prenose nikakve poruke jer se on grozi poruka. "Nema tu apokalipse, kostura, eksplozija", rekao je Frišćić. Dodao je i da slike funkcioniraju poput stripa i kadriranja nekakvog filma, da je to kao režija u našim vlastitim filmovima te da svatko neka nađe nešto za sebe. Zaključio je i da se ove slike bore protiv toga.
Kustosica Gradske galerije Stephanie Peršić, autorica predgovora i organizatorica izložbe, zapisala je da srodne sintagme plivaju njegovim jezikoslovnim bazenom, a autor sintagme izvlači i neopterećeno rasklapa, povezuje i spaja u nove, transformabilne pojmove i forme jasnih asocijacija. Njezin je zaključak da se njegov način kovanja pojmova može jednako pretočiti i na slikarski opus. Opisala je i da je gestualan i energičan pristup temeljen na kromatskim odnosima i stvorenim sinergijama u neprekidnosti promjene, pri čemu Frišćić ostavlja otvoren prostor mogućnostima nadogradnje i izmjena djela kao svojevrstan work in progress.
Peršić je istaknula i da je evolutivnost slike kroz njezine izvedbene faze i metamorfoze približava živom biću koje nikada nije jednako, formirano ni završeno, te da je ono u stalnim promjenama, traganjima, iznalaženjima percepcija, guljenjima slojeva, mijenjanju kože iz bitka u bitak. Dodala je da Dankovo slikarstvo esenciju dane metafore indirektno preslikava na njegova traganja za onim ne posve jasnim i uhvatljivim, a te ideje prizemljuje u suvremenom pakiranju i vizualnom jeziku kolorističkim kompozicijama kojima nudi nove svjetove, nova prostranstva suvremenog doba uz okuse slobode, lutanja, traganja za onim još nesvjesnim i skrivenim.
Prema riječima kustosice, apstraktne geste ponegdje poprimaju figurativna obilježja, no uz izbjegavanje potpunosti i definiranosti oblika ostavljaju promatraču slobodu interpretacije kroz vlastita čitanja. Navela je i da se njegovi »analogni slikoidi«, kako ih umjetnik sam naziva, opiru jednoznačnoj definiciji. Vibrantnom dinamikom stvorenih odnosa i gradbenih veza poteza i jarkih boja svaka slika postaje određena molekula sastavljena od niza atoma, a njihovim povezivanjem u veće cjeline, diptihe, frizove pa i poliptihe stvara se odnos privremenog trajanja. Izmještanjem, promjenom redoslijeda ili položaja, rotacijama, a ponekad i preslikavanjima, struktura mijenja i zadobiva nova svojstva, drugačija čitanja.
Peršić je zaključila da tako umjetnik gradi i dokida te kontinuirano stvara svježe poglede i vizije temeljene na kontrastima i kontradikcijama, svakodnevici, banalnosti, urbanom i ladanjskom, pop kulturi, memorijskim zapisima, skicama, crtežima, fotografijama, svemiru, kultnim hororima i frikovskim rekvizitima. Dodala je i da promatranjem djela čas naziremo zagrebački krajolik Zelengaja, potom osvanjuje pogled u zoru u Svetoj Marini gdje se na obzoru stapaju more i nebo, a snovitost romantičarsko-nadrealnih pejzaža dokida pogled na formu čudovišnih bića što izranjaju iz kolorističkih kompozicija.
