Duane Bobick stigao je na Olimpijske igre 1972. u München kao apsolutni favorit za osvajanje zlatne medalje u teškoj kategoriji. Na svom kontu imao je impresivnu seriju od 65 pobjeda zaredom, a put do olimpijskog turnira osigurao je uvjerljivim trijumfom nad Larryjem Holmesom u američkim kvalifikacijama. Njegovo putovanje do Njemačke praćeno je velikim očekivanjima da će donijeti zlato Sjedinjenim Državama.
U četvrtfinalnom meču Bobick se suočio s kubanskim teškašem Teofilom Stevensonom. Ovaj dvoboj nosio je dodatnu težinu jer je Stevenson godinu dana ranije na Panameričkim igrama u Kolumbiji već bodovno pobijedio Bobicka. Iako je Kuba do tog trenutka na Olimpijskim igrama osvojila samo dva srebra, a nijedan kubanski boksač u teškoj kategoriji nije prije toga stigao ni do četvrtfinala, Stevenson je bio spreman za izazov.
Prva runda meča bila je izjednačena, no Bobick je ubrzo preuzeo inicijativu i počeo pritiskati protivnika na konopce. Međutim, situacija se drastično promijenila u trećoj rundi kada je Stevenson preuzeo potpunu kontrolu nad borbu. Kubanski boksač uslijedio je nizom preciznih udaraca, triput rušeći Bobicka snažnim desnim direktima.
Sudac je nakon trećeg rušenja prekinuo borbu nakon samo 108 sekundi treće runde. Stevenson je time osigurao prolaz dalje, a kasnije je osvojio zlatnu medalju na igrama. Ovaj poraz označio je kraj Bobickovog olimpijskog sna, dok je Stevenson nastavio svoju legendarnu karijeru.
Stevenson je nakon olimpijskog uspjeha imao priliku postati profesionalni boksač, no izabrao je put revolucije. Njegov životni put završio je u siromaštvu, a legendarni promotor Don King izjavio je da Stevenson nikada nije saznao što je zapravo mogao postići da je krenuo profesionalnom stazom.
