Svijet se sve više dijeli na dva odvojena ekosustava umjetne inteligencije. Tehnološka natjecanja pretvaraju se u ključni geopolitički instrument. Iako se temeljna borba vodi za razvoj najnaprednijih modela, prava strateška bitka odvija se na razini fizičke infrastrukture. U pitanju su čipovi, podatkovni centri, kritični minerali, tehnički standardi i regulative.
Jedna od glavnih sila u ovom prostoru ostaje američki tehnološki i industrijski ekosustav. On se oslanja na složenu globalnu mrežu opskrbe. U tom lancu vrijednosti ključnu ulogu imaju SAD, Tajvan, Južna Koreja, Japan i Nizozemska. S druge strane, Kina stvara vlastitu međunarodnu platformu suradnje u području umjetne inteligencije. Ova platforma nudi infrastrukturu, tehnologiju, obuku i razvojna partnerstva. Kina se oslanja na veliku domaću industrijsku bazu i snažnu državnu potporu.
Kina je, primjerice, potpisala sporazum za formiranje međuvladine organizacije. Ova organizacija promiče međunarodnu suradnju i globalno upravljanje sigurnom umjetnom inteligencijom. Njezina prisutnost među zemljama globalnog juga je izrazito jaka. U njezin sastav ulaze države poput Brazila, Indonezije, Južne Afrike i Pakistana.
S druge strane, zapadne zemlje, predvođene SAD-om, razvijaju inicijative usmjerene na fizičku infrastrukturu umjetne inteligencije. Ova podjela stvara rizik trajne fragmentacije. Različiti tehnološki blokovi mogu razviti različite tehničke standarde, sigurnosne protokole i regulatorne okvire. Problem nije samo u tome može li određena zemlja koristiti određeni AI model. Problem je u tome može li njezina infrastruktura, regulativa i digitalno gospodarstvo uopće nesmetano komunicirati s drugim ekosustavima.
Zemlje koje nisu tehnološke supersile, poput onih u Latinskoj Americi, Africi ili Aziji, često se nalaze u poziciji da moraju birati između ovih blokova ili tražiti ravnotežu. Za mnoge od njih ostaje povezati se s više tehnoloških ekosustava kao racionalna strateška opcija. Ova dinamika dodatno je komplicirana činjenicom da svi AI modeli troše golemu količinu električne energije. Rast broja modela i njihova uporaba zahtijeva sve više novih podatkovnih centara, čipova i elektroenergetske infrastrukture. Konkurencija se stoga sve više vodi oko toga tko ima dovoljno električne energije. Oni koji je mogu proizvesti brzo grade potrebne mreže.
