Josip Bepi Biočina imao je svega 12 i pol godina kada je u Postirima izgubio majku i sestru, no svake se godine pred obljetnicu vraća u to mjesto. Ode na groblje, zapali svijeću majci i sestri, a obavezno posjeti i grob don Ante Marušića. Postira mu danas izgledaju, kako sam kaže, gotovo nestvarno veliko u odnosu na mjesto koje nosi u sjećanju.
Biočina je kao dječak preživio jednu od najtežih tragedija koje su Postira doživjela tijekom Drugoga svjetskog rata. Za sebe kaže da je od smrti bio udaljen jednu minutu. Susjedi su se tog dana bili okupili u skloništu u kući pokraj župnog ureda koja se smatrala jednim od sigurnijih mjesta.
Don Tonči Jelinčić u knjizi "Poneka postirska zbivanja s drugog ugla" (Postira, 2019.) zapisao je da su se njemačke postrojbe s druge strane Bračkog kanala povremeno javljale topničkom paljbom te da je top tukao svakog popodneva. Mještani su, prema tom zapisu, rano poslijepodne obavili kućne poslove i pojeli skromni ručak kako bi se u pravi čas smjestili u sklonište.
Tog dana Biočina je imao razlog zbog kojeg je izišao iz skloništa. Za sebe kaže da je bio živahno, ali poslušno dijete, a majci nikada u životu nije rekao "neću" – sve do toga dana. Dok je išao dolje, čuo je prvi top kako je opalio. Vratio se do kuće, ostavio prvi lim, a zatim ponovno izišao kako bi prijatelju rekao da mu napravi i drugi lim za kunicu. U tom je trenutku majka počela vikati: "Bepi, vamo, dođi odma!". Bio je kod crkve i tih 100 metara otrčao je u manje od minute. A onda je pala granata. Od pritiska je pao na pod, a kad se uspio dignuti, otišao je do tog prijatelja i rekao: "Ljudi, ubilo mi je mamu."
Prema zapisu o tragediji, 25. rujna 1944. top je oko 14 sati pogodio sklonište u kući nasuprot župnog ureda. U knjizi "Postira u vrtlogu nasilja XX. stoljeća", u izdanju Župnog ureda sv. Ivana Krstitelja iz 2009. godine, stoji da su "Nijemci, nacisti, pogodili sigurnu konobu (kako se mislilo) preko puta župne kuće". Mještani su se u skloništu sklonili vjerujući da su zaštićeni debelim zidovima i položajem kuće, no granata je pogodila prozor na pročelju, probila unutarnje pregrade i eksplodirala među ljudima.
U skloništu je bilo dvadeset osoba prema podacima iz Ljetopisa Župe Postira 1939. – 1974. don Ante Marušića. Dvanaest osoba je smrtno stradalo, a bilo je i teško ranjenih. Među dvanaestero poginulih bila je i jedna od sestara Josipa Bepe Biočine. Vratio se gore čim je prestalo pucati i misli da je bio prvi koji je stigao. Ulaz je, kaže, izgledao kao špilja i nije bilo vrata, a crijeva, komada tijela i krvi bilo je posvuda. Maminu ruku našao je poslije 48 dana i prepoznao ju je po prstenu na ruci.
O tome tko je tog dana ispalio kobne granate i danas postoje različita tumačenja i svjedočenja. U lokalnim povijesnim zapisima napad se pripisuje Nijemcima, no Biočina tvrdi da su mu ustaše ubili majku i kaže da su se Nijemci već bili povukli do rujna 1944. U zapisima o ratnim događajima na Braču navode se njemačke postrojbe s druge strane Bračkog kanala i njihova povremena topnička gađanja otoka, ali ti zapisi ne daju jednoznačan odgovor na pitanje tko je 25. rujna ispalio kobne granate.
Nakon ratnih godina Biočina je otišao najprije prema Korčuli kod jedne od sestara. U vojnu školu dospio je zahvaljujući rodbinskim vezama i pomoći ljudi koji su znali za njegovu ratnu sudbinu, a postao je marinac. Godinama je plovio na vojnim brodovima i proveo sedam godina na moru, bio je među ostalim u pratnji tadašnjeg predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita, a kaže da je tri puta izbjegao "stopostotnu smrt".
Nekoliko mjeseci prije tragedije u rujnu, Biočina se već jednom našao u situaciji za koju danas kaže da mu je mogla biti kobna. U ožujku 1944., kako se prisjeća, okupatori su okupili i postrojili muškarce rođene od 1932. do 1938. godine. Stajao je u prvom redu s ocem i bratom. Don Ante Marušić, koji ga je krstio, upozorio je da je dječak zapravo godinu mlađi nego što su mislili te potvrdio kako ga zna jer ga je on krstio. Biočina kaže da je don Ante Marušić došao u Postira 1939. i lagao da bi ga spasio. Nakon toga jedan general, kako se sjeća, gurnuo ga je pendrekom dajući mu znak da može otići. Drugim rođendanom smatra dan kada su Postira granatirana i kada ga je minuta dijelila od smrti.
