Splitski alpinist i bivši pripadnik Hrvatske gorske službe spašavanja Željko Bockovac samostalno je prešao 110 kilometara grenlandskim prostorom, od naselja Kapisillit do glavnog grada Nuuka. Putovanje je trajalo šest dana, a Bockovac je nosio svu potrebnu opremu, hranu i šator.
Ekspediciju na Grenland pripremao je gotovo godinu dana. Prvotni plan bio je da s prijateljem, također Splićaninom koji radi na Islandu, prijeđe šezdesetak kilometara i popne se na 2300 metara visoki Storebror. No deset dana prije polaska prijatelj je zbog obiteljskih razloga morao odustati, pa je Bockovac odlučio krenuti sam. Odabrao je rutu na zapadnoj obali Grenlanda.
Tijekom šestodnevnog pješačenja susreo je samo troje ljudi. Hodao je od sedam ili osam ujutro do četiri popodne, a prva dva dana prelazio je po dvadesetak kilometara, dok je poslije uglavnom prelazio po 15 do 17 kilometara. Šator je postavljao uz potok ili jezero, a oko šest sati zavukao bi se u vreću za spavanje. Za doručak je jeo tortilju s pancetom i tvrdim sirom, uz kavu ili čaj, preko dana nije jeo, a nakon hodanja pripremao je tjesteninu iz vrećice. U pola litre vode ubacio bi sadržaj i za pet minuta imao obrok, mijenjajući okuse tjestenine: gljive, carbonara, bolonjez. Konzerve nije nosio jer su teške i kao smeće, pa je šest dana jeo gotovo isto jelo. Knjige nije nosio zbog težine i vlage, a bateriju mobitela čuvao je za navigaciju.
Putovanje su otežavale kiša, močvarni teren i brojni potoci. Čak četiri dana proveo je potpuno mokrih nogu, neprestano je izlijevao vodu iz cipela i cijedio čarape. Tijekom puta dvaput je pao, ali je prošao bez ozbiljnijih posljedica. Prešao je stotine potoka i čudio se što nije dobio žuljeve. Umjesto prognoziranih deset sunčanih dana, dobio je samo nekoliko.
Na njegovoj ruti postojala je opasnost od polarnih medvjeda. Prije polaska doznao je da je jedan polarni medvjed šest godina ranije usmrtio planinara na tom području. Sa sobom nije imao satelitski telefon, iako su ga majka i žena, Livia Puljak, dugogodišnja medicinska kolumnistica Indexa, molile da ga ponese. Posjedovao je osiguranje za spašavanje, ali u slučaju nesreće ne bi mogao pozvati pomoć. Mobitel je koristio isključivo za navigaciju putem unaprijed preuzetih karata, a supruzi i prijatelju iz HGSS-a poručio je da pokrenu potragu ako se ne javi nakon osam dana.
Najdramatičniji trenutak dogodio se neposredno prije završetka ekspedicije. Pronašao je sklonište na rubu litice, iznad približno 200 metara dubokog ponora. Tijekom noći područje je zahvatila snažna oluja, a udari vjetra toliko su tresli objekt da je strahovao od njegova rušenja. Kućica je bila pričvršćena za stijenu sajlama. Bockovac je pripremio stvari za mogući bijeg i cijelu noć proveo budan, a rano ujutro nastavio je put prema Nuuku.
Susreo je par Danaca koje je sustigao nakon dva dana te Amerikanca Eliota iz Sjeverne Karoline, koji je išao u suprotnom smjeru. S njima je popričao pet minuta. Pitao je Eliota ima li satelitski telefon, a Eliot ga je imao. Bockovac nije rekao Eliotu da on nema satelitski telefon.
Vožnja gliserom prema Kapisillitu bila je dio putovanja. Bio je jedini putnik na gliseru, a vozile su ga dvije mlade Inuitkinje. Prijatelj koji je trebao ići s njim radi u Reykjaviku kao kuhar i ponudio mu je planinarenje po Islandu. Nakon dva dana šetnje po Kopenhagenu, Nuuk mu je bio hladan tuš. U Nuuku su uz kuće parkirane pokrivene motorne saonice, gotovo nigdje nema pasa ni psećih zaprega, a glavna prometna ulica mjestimice je bila bez nogostupa. Smještaja u Nuuku je malo i užasno je skup; ima nekoliko manjih hotela, a ostalo su uglavnom stanovi koji se iznajmljuju preko Airbnbja i Bookinga. Šator se može postaviti gotovo bilo gdje, čak i u središnjem parku, samo ne nekome pred vratima.
Zadnji dan naišao je na kućicu s najljepšim pogledom na fjord. Raširio je šator, odjeću i čarape da se osuše i pomislio da je gotovo te da do Nuuka ima još samo nekoliko kilometara. Bockovac ima gotovo 45 godina planinarskog iskustva i tridesetak godina bavljenja alpinizmom, a obišao je brojne zahtjevne svjetske vrhove, uključujući Himalaju i švicarski Eiger. Napisao je četiri knjige o svojim pustolovinama. Izjavio je da takav treking više ne bi ponovio. Intervju s njime napravljen je nekoliko dana nakon njegova povratka s puta.
