Supružnici Šime i Jelena Čerina, koji žive u Canberri, proteklih su tjedana hodali stazama Croatian Long Distance Traila (CLDT) i u 52 dana propješačili više od 1.200 kilometara Hrvatske. Njihova posljednja dugoprugaška avantura bila je povod za susret u Zadru, a cilj im je bio upoznati ljude i zabilježiti njihove priče za projekt "Između dva doma - Between Two Homes".
CLDT je nacionalna dugoprugaška pješačka ruta koja povezuje najistočniju, najsjeverniju, najzapadniju i najjužniju točku Hrvatske – Ilok, Sveti Martin na Muri, Savudriju i Prevlaku. Ruta prolazi najrazličitijim terenima, od uređenih planinarskih i divljih staza, preko zahtjevnog dalmatinskog kamenjara, šumskih i poljskih putova, pa sve do makadamskih i asfaltiranih cesta, a vodi kroz naselja ili njihovom neposrednom blizinom. Supružnici su prohodali Slavonijom, Baranjom, Podravinom, Međimurjem, Hrvatskim zagorjem, Medvednicom, Žumberkom, Gorskim kotarom, riječkim zaleđem i Istrom, od Iloka na krajnjem istoku do rta Savudrije na krajnjem zapadu.
Jelena je svakodnevno na društvenim mrežama dijelila doživljaje s putovanja kako bi njihovi prijatelji, poznanici i drugi iseljenici mogli barem dijelom sudjelovati u njihovoj hrvatskoj avanturi. Projekt je proizašao iz njihovih redovitih putovanja u Hrvatsku, a Jelena ističe kako nisu jedini koji se svake godine vraćaju domovini. Velik broj hrvatskih iseljenika dijeli život između zemlje u kojoj su rođeni i one u kojoj su izgradili svoju budućnost. Navodi i da postoji prva generacija koja je otišla odavde pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih godina. Puno njih više se nikada neće vratiti, ali žele znati, žele vidjeti i žele osjetiti Hrvatsku, kaže Jelena. Dodaje i kako puno njih navečer ne ide spavati dok im ona ne napiše kako su, jesu li na sigurnom, jesu li uspjeli završiti taj dan. Cilj im nije povezati samo Hrvatsku i Australiju, nego i Ameriku, Južnu Ameriku te sve druge krajeve svijeta u kojima žive naši ljudi.
Šime navodi da su bili mladi kada su otišli te da su Hrvatsku tada poznavali uglavnom kroz svoje selo i ono što su vidjeli kao djeca. Bio je nekoliko puta u Zadru, nešto malo u školi, a u Zagrebu je bio u vojsci prije nego što je otišao. Otišli su kao djeca i zapravo nisu imali priliku upoznati cijelu Hrvatsku, pa im je projekt dao priliku da upoznaju vlastitu zemlju, ljude i krajeve, da vide koliko je Hrvatska lijepa. Šime priznaje kako mu se sada, na neki način, više i ne vraća u Australiju. Ljudi su ovdje tako dobri, narod, običaji, kaže. Inače puno putuju po svijetu, ali ovo što imaju ovdje nema nigdje – to gostoprimstvo, običaji, okusi, mirisi, nitko to nema. To im nedostaje.
Njihova priča počela je davno. Bile su to osamdesete godine, vrijeme kada su mnogi Hrvati napuštali domovinu, neki privremeno, a neki zauvijek. Šime je mislio otići raditi na brod, ali mu je sestra rekla da ne ide na brod nego da proba napraviti papire za Australiju. Otišao je u ambasadu, predao zahtjev za vizu, dobio je i otišao. Mislio je da će u Sydneyu ostati godinu ili dvije, zaraditi za kafić i neki fićo, kupiti to u Hrvatskoj i vratiti se. No, još nije kupio ni kafić ni fiću. Jelena je u Canberra došla na sestrino vjenčanje – i ostala. Putovi su im se susreli u Canberri, na nogometnoj utakmici hrvatskih momčadi iz Canberre i Sydneyja. Od toga dana zajedno kroče kroz život. Izgradili su zajednički život daleko od domovine, podigli djecu i dočekali unuke, a povezuje ih i ljubav prema dugoprugaškom hodanju, prirodi, ljudima i Hrvatskoj. U Canberri, gdje žive, ima 14 tisuća Hrvata.
