Gradsko vijeće Grada Rijeke jednoglasno je prihvatilo prijedlog zaključka Možemo! o uspostavi modela korištenja gradskih poslovnih prostora bez plaćanja zakupnine za neprofitne licencirane pružatelje socijalnih usluga. Time je, kako se navodi, napravljen prvi konkretan korak prema promjeni načina na koji Grad tretira prostore u kojima se pružaju socijalne usluge.
Za Možemo! je to jedan od najvažnijih rezultata jučerašnje sjednice Gradskog vijeća. Tema je otvorena vijećničkim pitanjem Hane Paleka, nakon kojeg je utvrđeno da u gradskim prostorima djeluje 18 licenciranih pružatelja socijalnih usluga. Ti pružatelji godišnje plaćaju oko 62 tisuće eura zakupnine.
Možemo! je pripremio prijedlog zaključka kojim se od Grada traži izrada sustavnog, transparentnog i jednakog modela za te pružatelje. Iz stranke su poručili da nema smisla da Grad jednom rukom financira socijalne usluge, a drugom dio tog novca uzima natrag kroz zakupninu. Ako je novac namijenjen socijalnoj usluzi, treba ostati u socijalnoj usluzi, ističu, dodajući da im je drago što je taj argument prepoznalo cijelo Gradsko vijeće.
U Možemo! ističu da prihvaćanjem zaključka posao nije završen. Sljedeći je korak izrada konkretnog modela, koji ne bi trebao značiti samo administrativno oslobađanje postojećih pružatelja od zakupnine, nego stvarnu promjenu politike upravljanja prostorima za socijalne usluge. Model bi trebao jasno razlikovati socijalne usluge od komercijalnih djelatnosti te uspostaviti poseban i transparentan postupak dodjele prostora licenciranim neprofitnim pružateljima. Pri odlučivanju bi prednost trebalo dati potrebama građana, dostupnosti i kontinuitetu usluge, kvaliteti rada i javnom interesu.
Iz Možemo! ističu da prostor nije privilegija pružatelja socijalne usluge, već infrastruktura socijalne usluge. Žele model u kojem će i licencirani pružatelji koji danas nemaju gradski prostor moći, prema jasnim i javno provjerljivim kriterijima, doći do primjerenog prostora za pružanje usluge.
Posebno važnim smatraju da se novi model ne izrađuje bez ljudi na koje se izravno odnosi, odnosno bez onih koji najbolje poznaju potrebe korisnika i stvarne uvjete u kojima se socijalne usluge svakodnevno pružaju. U izradu modela treba uključiti licencirane pružatelje socijalnih usluga, korisnike, osobe s invaliditetom i druge relevantne dionike, kako bi konačno rješenje odgovaralo stvarnim potrebama na terenu.
U stranci ističu da je ovo primjer načina na koji žele djelovati u Gradskom vijeću. Ne žele samo ukazivati na probleme, nego ih otvoriti, prikupiti podatke, ponuditi konkretno rješenje i pokušati oko njega izgraditi podršku. Ovaj put su u tome, kako navode, uspjeli jednoglasno. Iz Možemo! zaključuju i da će pratiti da prihvaćeni zaključak ne ostane samo na papiru, nego da iz njega nastane kvalitetan i pravedan model.
