Niko Andrijašević rođen je 24. siječnja 1882. godine u Gradcu, u obitelji učitelja Petra Andrijaševića i Dome, rođene Šimić, sestre književnika Nikole Šimića. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, a klasičnu gimnaziju u splitskom sjemeništu. Studirao je u Beču i Zagrebu, gdje je slušao povijest, zemljopis, geologiju, slavistiku i pravo, a 1909. godine doktorirao je radom naslova "O vertikalnom pomicanju obalne crte u historičko doba na sjeveroistoku Jadranskog mora".
U vlastitoj biografskoj bilješci Andrijašević navodi da je 1905. u Gradcu osnovao društvo koje je u crkvi pjevalo "Lijepu našu". Zbog toga je, zapisao je, bio policijski kažnjen, gotovo kazneno progonjen te je izgubio stipendiju. Kada je nakon završetka studija pokušao dobiti službu u Dalmaciji, vlasti ga, prema njegovu zapisu, nisu smatrale politički podobnim. Godine 1911. bio je sudbeni prislušnik u Banjoj Luci, a potom prelazi u Sarajevo, gdje će izgraditi odvjetničku karijeru i provesti najveći dio života.
Književni rad započeo je ranije: još 1902. u Vijencu mu je objavljena crtica "Iz potištenih duša", a 1907. Matica hrvatska izdaje njegovu prvu zbirku "Slike i priče iz neretvanske krajine". U "Glasu Matice hrvatske" Antun Radić prikaz knjige započeo je riječima: "Imamo ga! Imamo opet pripovjedača!" U drugim se osvrtima uz njegovo ime pojavljivala usporedba s Gjalskim, pa čak i izraz "neretvanski Turgenjev". Antun Gustav Matoš uvrstio ga je među mlade autore od kojih se mnogo očekivalo.
Andrijaševićev prijatelj Srećko Perišić u "Hrvatskoj smotri" 1908. opisuje ga kao originalnog autora koji je već u gimnazijskim danima pokazivao poseban dar promatranja i pripovijedanja. Zajedno su poslije napisali dramu u stihovima "Mila Gojsalića", izvedenu 1909. godine. Drugu zbirku, jednostavno naslovljenu "Pripovijesti", Andrijašević je objavio 1912. godine. Niko Bartulović u prikazu njegovih "Pripovijesti" prepoznao je u životu, ljudima, prirodi i osjećajima Andrijaševićeva kraja osnovu njegova književnog svijeta.
Bio je književnik, doktor znanosti, odvjetnik i javni djelatnik. U ratnim godinama branio je Primorce pred sudom, a vlastiti novac ulagao je u park, botanički vrt i kupalište u rodnom mjestu. Nakon Drugoga svjetskog rata sustigla ga je teška presuda i konfiskacija imovine. Književnost je napustio nakon samo dviju knjiga pripovijedaka i niza tekstova rasutih po časopisima.
