Prihvaćeno je arhitektonsko-urbanističko rješenje za novi stadion Maksimir, čija je vrijednost procijenjena na najmanje 175 milijuna eura. Trošak bi u jednakim dijelovima snosili Grad Zagreb i država, a završetak gradnje planiran je do 2029. godine. Pobjedničko rješenje izazvalo je lavinu negativnih reakcija u javnosti.
Od obnove starog Maksimira definitivno se odustalo. Stari stadion trebao bi biti srušen, a na njegovu mjestu izgradit će se potpuno novi objekt novcem poreznih obveznika. Time se nastavlja višedesetljetna saga o zagrebačkom stadionu, u koju je već uloženo više od 120 milijuna eura javnog novca, bez uračunate inflacije.
Višedesetljetna obnova
Rekonstrukcija Maksimira počela je krajem 1997., u vrijeme predsjednika Franje Tuđmana i NK Croatije na čijem je čelu bio Mirko Novosel. Najprije su postavljena sjedala na istočnoj i južnoj tribini, a 1998. srušena je sjeverna tribina. Radovi su trebali završiti 2000. godine, no do tog roka bile su dovršene samo sjeverna i zapadna tribina. Račun je tada već dosegnuo 360 milijuna kuna.
Zbog financiranja obnove Novosel, Tomislav Horvatinčić i Damir Vrbanović završili su na optuženičkoj klupi. Teretilo ih se za utaju 80 milijuna kuna poreza i prireza te nezakonit povrat 40 milijuna kuna poreza. Petnaestak godina poslije oslobođeni su optužbi.
Dolaskom Milana Bandića na čelo Zagreba nastavili su se radovi i obećanja. Bandić je najavljivao završetak zapadne tribine za 15 do 20 milijuna tadašnjih njemačkih maraka, no u sljedeće četiri godine potrošeno je dodatnih 255 milijuna kuna. Grad je 2002., nakon stečaja Dinama, preuzeo njegove obveze povezane s rekonstrukcijom. Iz proračuna je osigurano još 66,5 milijuna kuna, a samo 2003. Grad je platio 56,7 milijuna kuna. Plaćeno je i 2,4 milijuna za opremanje VIP lože te 23,7 milijuna kuna za kredite koje je Dinamo podignuo za stadion. U listopadu 2004. Gradska skupština odobrila je novih 73,6 milijuna kuna. Rok završetka pomaknut je najprije na 2006., a zatim na kraj 2008. godine. Stadion ni tada nije dovršen.
Nerealizirani planovi
Bandić je 2007. pokrenuo plan: dovršetak Maksimira, gradnju alternativnog stadiona na Kajzerici i atletskog stadiona na Sveticama. Na natječaju po modelu javno-privatnog partnerstva pobijedio je Alpine Bau s ponudom vrijednom 250 milijuna eura. Prema tadašnjem modelu, Zagreb bi tijekom 24 godine platio gotovo pet milijardi kuna, uključujući mjesečno 13,2 milijuna kuna za održavanje Maksimira. Projekt nikada nije realiziran, a tih gotovo pet milijardi kuna odnosi se na planiranu, a ne stvarno potrošenu svotu.
Grad je raspisao četiri natječaja za obnovu Maksimira, ali realiziran je samo prvi, onaj iz 1997. Za pripremnu dokumentaciju godinama se u proračunu ostavljalo između pet i sedam milijuna kuna. Godine 2011. ponovno se govorilo o investiciji vrijednoj oko 200 milijuna eura, a dvije godine poslije najavljena je obnova do 2015. Samo natkrivanje dviju tribina trebalo je stajati oko 40 milijuna eura. Ni taj plan nije realiziran.
Navijači Dinama Bad Blue Boysi godinama su upozoravali da ne postoji troškovnik obnove i izgradnje stadiona, naglasivši da "na stadionu nisu radila ni dva WC-a". Pojavio se i Plavi vulkan, projekt nacionalnog stadiona za 35.000 gledatelja na Kajzerici, procijenjen na 100 do 120 milijuna eura. I Plavi vulkan ostao je samo projekt.
Promjena modela financiranja
Tomislav Tomašević ranije je naglašavao da gradnja novog stadiona ne bi trebala opteretiti gradski proračun. Govorio je o modelu u kojem bi stadion izgradio privatni investitor, dok bi Grad sudjelovao zemljištem i drugim oblicima potpore. Od tog modela se na kraju odustalo. Tomašević je promjenu modela objašnjavao studijom prema kojoj bi privatnom investitoru za povrat ulaganja trebalo između 40 i 50 godina.
Studija koju su Index Istrage dobile putem prava na pristup informacijama ne podudara se potpuno s tim obrazloženjem. Dokument je vrijedan 15.912 eura, a izradila ga je tvrtka UHY Savjetovanje. Studija je analizirala tri modela stadiona s 32.000 do 35.000 mjesta te između 35.100 i 42.120 četvornih metara komercijalnih sadržaja. Model je predviđao da privatnik uloži 20 posto vlastitog novca, a ostatak osigura kreditom. Grad bi dao zemljište, procijenjeno na 15 milijuna eura, i platio rušenje postojećeg stadiona.
