Nezavisna revizija mentalnog zdravlja, autizma i ADHD-a u Engleskoj, koju je vodio prof. Peter Fonagy, objavljena je u petak. Izvješće od 607 stranica upozorava da NHS u Engleskoj ide prema "svijetu sistemskih kvarova" te da "nastavak po sadašnjem nije održiv".
Reviziju je 2025. godine naručio tadašnji ministar zdravstva Wes Streeting. Izvješće navodi da je mentalna patnja "znatno porasla u populaciji", da je stvarna i da utječe na svakodnevno funkcioniranje, a porast se "ne može objasniti samo većom osviještenošću". Oko jedna od četiri osobe u dobi od 16 do 24 godine sada ima uobičajeni mentalni poremećaj poput anksioznosti i depresije, u odnosu na jednu od šest 1993. godine. Udio osoba u dobi od 16 do 64 godine s uobičajenim mentalnim poremećajem porastao je s 15,5 posto u 1993. na 22,6 posto u 2024. Oko 4 milijuna djece je u "ozbiljnoj patnji", a ako se trendovi nastave, taj bi broj do 2030. mogao dosegnuti 4,5 milijuna. Prema trenutnim stopama, slučajevi samoozljeđivanja mogli bi dosegnuti 2,5 milijuna. Stope teških mentalnih bolesti poput bipolarnog poremećaja ili shizofrenije ostale su mnogo stabilnije, a rizično pijenje je u padu. Trošak lošeg mentalnog zdravlja iznosi 300 milijardi funti godišnje.
Izvješće navodi da je udio populacije za koju se smatra da ima ADHD stabilan na procijenjenih 3,8 posto, a autizam na 1,2 posto. No, udio djece u dobi od šest do 11 godina s dijagnozom ADHD-a porastao je više od šest puta u pet godina, na 2,7 posto, dok je među osobama od 12 do 17 godina porastao više od 15 puta, na 3,9 posto. Broj djece od šest do 11 godina s dijagnozom autizma porastao je 20 puta na 4,58 posto između 2000. i 2025., a među 12 do 17 godina s 0,1 na 4,06 posto, što je 40 puta veći skok. Više od 560.000 ljudi čeka procjenu za ADHD, a više od 254.000 za autizam, što ukupno prelazi 800.000. Gotovo 90 posto čeka najmanje tri mjeseca, a NHS-ova vremena čekanja na dijagnozu iznose 64 tjedna. Prof. Simon Wessely, dopredsjedatelj revizije, rekao je da smo dosegnuli točku preokreta gdje postoji rizik da ljudi budu pogrešno dijagnosticirani s ADHD-om i autizmom. Izvješće navodi da "ovo samo po sebi ne utvrđuje da se prekomjerna dijagnoza trenutačno događa u velikim razmjerima".
Izvješće je oštro kritično prema rastu i pouzdanosti nereguliranih privatnih pružatelja dijagnostičkih procjena. NHS-ova potrošnja na ADHD usluge u neovisnom sektoru porasla je za 252 posto u tri godine, a privatni pružatelji činili su više od trećine NHS-om financiranih procjena autizma u financijskoj godini 2025-26. Ministrica zdravstva Yvette Cooper rekla je da će vlada "učiniti sve dijagnostičke procjene za ADHD i autizam reguliranima od strane Care Quality Commission", a Advertising Standards Authority bit će zamoljen da preispita oglašavanje privatnog sektora za procjene ADHD-a i autizma. Izvješće tvrdi da je dublji problem nerazmjerna moć dijagnoze u pristupu kliničkoj skrbi, podršci za posebne obrazovne potrebe u školama ili invalidnini, te da oni koji si mogu priuštiti privatnu dijagnozu imaju veće šanse dobiti podršku.
Fonagy, psihoanalitičar i klinički psiholog na University College London, rekao je da se NHS treba prebaciti s modela dijagnostičkog označavanja na fleksibilan sustav usmjeren na potrebe. "Dijagnoza ostaje ključna i mora se zaštititi", rekao je, ali "ono što se mora promijeniti jest da to više nije jedina vrata kroz koja se može doći do pomoći". Izvješće navodi da bi se potrebe pojedinca trebale identificirati i trijažirati rano s ciljem da brzo dobiju potrebnu podršku. Fonagy je bio teško depresivan tinejdžer u Londonu 1960-ih, a napisao je: "Ja sam u strahopoštovanju pred njihovom hrabrošću. Mladi se nose s moćnijim silama nego što sam se ja ikada suočio. Nisu krhki. Nadjačani su."
Izvješće navodi da su pokretači porasta mentalnih problema kulturni i društveni. Mladi su izloženi poremećajima uzrokovanim Covidom, financijskoj i stambenoj nesigurnosti te stresovima konkurentne škole i društva koje pogoršavaju društveni mediji. Usluge podrške, od Sure Starta do omladinskih klubova, uklonjene su, ima manje pripadanja i više usamljenosti. Broj mladih u UK koji nisu u obrazovanju, zaposlenju ili obuci sada je gotovo 1 milijun, a rekordnih 2,8 milijuna ljudi je previše bolesno za rad. Fonagy je rekao da postoji povećana nesigurnost – financijski pritisci, nesiguran posao, nepristupačno stanovanje – ali možda važnije, nedostatak nade među mladima da će njihovi životi biti bolji od života njihovih roditelja. To je, dodao je, prvi put od Drugog svjetskog rata da su ankete to primijetile. Izvješće navodi da je javna rasprava usredotočena na to ima li previše ili premalo dijagnoza, da su javne službe preopterećene, ljudi pate jer ne mogu dobiti skrb ili podršku, a trošak za porezne obveznike neodrživ, te da je odgovor na pitanje je li dijagnoza prekomjerna ili nedovoljna frustrirajući.
