Istraživači su otkrili golemu magnetiziranu stijensku formaciju zakopanu ispod površine na udaljenoj strani Mjeseca. Tim znanstvenika analizirao je podatke lunarnih sondi i pronašao strukturu koja je znatno gušća i jače magnetizirana od okolnog terena, a rezultati su objavljeni 23. rujna u časopisu Science Advances.
Prema studiji, podzemna struktura mogla bi biti drevni vulkanski kompleks. Stijena se magnetizirala dok se magma iz Mjesečeve unutrašnjosti hladila i skrućivala prije nego što je izbila na površinu. Formacija je široka oko 60 kilometara i debela oko 9 kilometara, a njezine karakteristike upućuju na to da je Mjesec u vrijeme njezina nastanka, prije otprilike 4,2 milijarde godina, imao magnetsko polje.
Autori studije procjenjuju da je to polje vjerojatno imalo između petine i trećine snage današnjeg Zemljinog magnetskog polja. Podaci NASA-e pokazuju da je Mjesečevo polje znatno oslabilo prije otprilike 3,2 milijarde godina, kako se Mjesečeva unutrašnjost hladila. Bez snažne zaštite, sunčevo zračenje uništilo je ostatke Mjesečeve atmosfere.
Rasprava o postanku i trajanju drevnog magnetskog polja traje još od 1970-ih, kada su misije Apollo prvi put donijele uzorke Mjesečevog kamenja koji su pokazivali tragove magnetskog polja, rekla je koautorica studije Anna Mittelholz, predavačica na švicarskom institutu ETH Zurich. Mittelholz pojašnjava da je dugo postojao konsenzus kako je Mjesečev dinamo bio aktivan otprilike od prije 4,25 do 3,5 milijardi godina. U posljednjem desetljeću nove analize uzoraka s Apolla nisu pronašle magnetski signal za to razdoblje, objasnila je Mittelholz u pisanom odgovoru za CNN, zbog čega su neki istraživači počeli dovoditi u pitanje je li rani dinamo uopće postojao.
Nova studija pruža dokaze za postojanje tog ranog dinama, ali bez korištenja uzoraka iz misija Apollo. Istraživači su se koristili podacima prikupljenima iz orbite kako bi analizirali regiju Dewar na strani Mjeseca koja nije vidljiva sa Zemlje, gdje su i otkrili magnetiziranu stijenu. Koautor studije Adrien Broquet istraživač je u Njemačkom centru za zrakoplovstvo i svemir. Broquet je rekao da su Zemlja i Mjesec imali drastično različite geološke povijesti, da je Mjesec bio manji i dugo potpuno rastaljen te da je u ranoj fazi imao snažnu vulkansku aktivnost. Dodao je da je analiza magnetskog polja dobar način da se procijeni rani izgled Mjeseca.
Mittelholz je rekla da bi se nalazi mogli primijeniti i izvan Mjeseca. Ako je Mjesec uspio održati dinamo, to govori o minimalnim uvjetima potrebnim za njegovo funkcioniranje, navela je. Istraživači su se koristili podacima NASA-inih sondi, uključujući Lunar Prospector lansiran 1998., japansku sondu Kaguya iz 2007. i misiju GRAIL iz 2011. godine. Anna Mittelholz navodi da su uzorci s Mjeseca izvađeni iz svog geološkog konteksta prije više od 50 godina te pojašnjava da se magnetski zapis uzoraka lako može poremetiti zagrijavanjem, udarcima ili čak rutinskim rukovanjem i skladištenjem u laboratoriju.
Mittelholz je rekla da su druge studije koje koriste satelitske podatke obično promatrale samo magnetski signal i pokušavale zaključiti koja ga je vrsta stijene mogla proizvesti. Oni su u jednom modelu kombinirali magnetske podatke s podacima o gravitaciji, pri čemu su mjerenja gravitacije opisala gustoću otkrivene stijene, dok su podaci o magnetizmu pokazali koliko je snažno magnetizirana. Istraživači nisu mogli procijeniti koliko je dugo dinamo bio aktivan, a ostaje nejasno kako je mala Mjesečeva jezgra mogla stvoriti magnetsko polje koje je, prema nekim ranijim studijama, potencijalno bilo snažno kao Zemljino.
Autori nove studije vjeruju da njihovi nalazi pomiču raspravu s pitanja je li Mjesec imao dinamo na pitanje kako je on funkcionirao. Rad iz 2025. godine sugerirao je da je udar velikog asteroida mogao privremeno ojačati postojeće, slabije magnetsko polje, dok je studija iz veljače ove godine temeljena na uzorcima s Apolla.
