U japanskom selu Shingo postoji legenda o Kristovu grobu, a selo tu tradiciju njeguje kroz godišnji festival. Odmah iza sela uz cestu stoji malen plavi putokaz na kojem na engleskom jeziku piše "Tomb of Christ". Riječ je o Isusu Kristu iz Nazareta, no ta se verzija povijesti ne nalazi u Bibliji i Katolička crkva je ne priznaje.
Prema lokalnoj legendi, Isus nije umro na križu u Jeruzalemu, nego je pobjegao u Shingo, gdje je postao poljoprivrednik, oženio se, imao djecu i doživio starost. Priča je zabilježena u rukopisima poznatim kao Dokumenti Takenouchi, koji su navodno napisani prije više tisuća godina i ponovno otkriveni 1930-ih. Spisi su razotkriveni kao krivotvorina, a nema ozbiljnih povijesnih dokaza koji bi poduprli priču.
Selo već više od 60 godina njeguje taj folklor, ne kao vjersku dogmu, nego kao dio lokalne tradicije i identiteta. Središnje mjesto je Park Krista, gdje se na padini nalaze dva grobna humka, a obližnji Muzej tradicije Kristova sela posjetiteljima predstavlja cijelu priču. Direktor muzeja Hidenobu Kadogishi objašnjava kronologiju iz Dokumenata Takenouchi. Prema legendi, Isus je prvo bio u prefekturi Toyama, gdje je radio za carsku obitelj, a potom se vratio u Judeju kako bi "širio glas o božanskoj zemlji, Japanu".
Dokumenti navode da je godinama kasnije, kada je Krist trebao biti razapet, njegovo mjesto na križu zauzeo njegov brat Isukiri, čije se postojanje ne spominje u Bibliji. Prema legendi, Krist je živio do 106. godine, dobio troje djece i umro. Godine 1935. vjerski vođa Kiyomaro Takenouchi objavio je da je otkrio grob Iesua Kirisuta, kako je Isus Krist poznat u Japanu. Kiyomaro Takenouchi rekao je da su ga do Shinga, koji se tada zvao Herai, doveli spomenuti dokumenti, a mještani su mu pokazali grobne humke. Originalni tekstovi navodno su uništeni u Drugom svjetskom ratu, pa su sačuvane samo kopije, čije su reprodukcije izložene u muzeju. Muzej je izgrađen 1996. godine i tada je postavljena izložba.
Na brdu, nekoliko koraka od muzeja, nalaze se dva velika zemljana humka ograđena niskom bijelom ogradom i označena drvenim križevima. Za jedan humak se kaže da je Isusov grob, dok se u drugom navodno nalazi uho njegova brata. Svake prve nedjelje u lipnju ondje se od 1960-ih održava Kirisuto Matsuri, odnosno Kristov festival. Događaj je spoj odavanja počasti i seoske zabave. Šintoistički svećenik izgovara molitve i prinosi svete grančice tamagushi, lokalni izvođači plešu ples lavova (shishimai), a žene u kimonima plešu narodni ples Nanyadoyara oko grobnih humaka. Nakon toga plesu se pridružuju i posjetitelji.
Gradonačelnik Kazutomo Sato zadovoljan je odazivom na festivalu i kaže da ove godine ima više ljudi nego lani. Selo Shingo uložilo je trud u promociju na društvenim mrežama, pa se sve više mladih, uključujući osnovnoškolce, pridružuje plesu Nanyadoyara. Koshi Nagano je 26-godišnji volonter na festivalu i kaže da je odrastao uz priču da je Krist ondje pokopan. Direktor muzeja posjetiteljima savjetuje da priču "tretiraju isključivo kao legendu".
Antonio Fernández iz Španjolske je student religije na Sveučilištu Tohoku i došao je istražiti podrijetlo legende, dok Paulina Kralka iz Poljske, kršćanka, događaj smatra "posebnim i izvanrednim". Direktor muzeja zadovoljan je s rekordnih 1.000 posjetitelja ove godine i planira daljnje prilagodbe za međunarodne goste, naglašavajući da se prema kršćanskoj vjeri odnose s poštovanjem. Japanski profesor Ryosuke Okamoto, predavač teologije i turizma na Sveučilištu Hokkaido, kaže da nema pouzdanih povijesnih dokaza da su to grobovi Isusa i njegova brata. Okamoto upozorava da festival ne treba promatrati kao spoj kršćanstva i šintoizma jer je središnja ceremonija šintoistički ritual.
