Sonia Gandhi bila je mlada supruga i majka koja je živjela u rezidenciji premijera u Delhiju jutra 31. listopada 1984. Dok se spremala u kupaonicu, začula je pucnjeve u vrtu. Indira Gandhi, indijska premijerka, upravo je bila otišla prema svom uredu u susjednoj zgradi.
Zvuk je podsjećao na petarde, ali je bio 'drugačiji'. Dadilja djece potrčala je i počela udarati po vratima kupaonice, histerična, pokazujući prema vrtu. Sonia je potrčala prema stazi. Bijeli automobil Ambassador polako se kretao prema njoj. U automobilu je Indira ležala prekrivena krvlju, sari joj je bio umrljan, oči otvorene, a lice je nosilo izraz koji je Sonia zapamtila kao iznenađenje. Pokušala je reći 'Mama, mama', ali riječi nisu izlazile.
Indiru Gandhi ubila su dva njezina sikistička tjelohranitelja. Atentat je bio odmazda za upad indijske vojske u Zlatni hram u Amritsaru, najsvetije sikističko svetište, ranije te godine. U bolnici je Sonia čekala satima prije nego što joj je liječnik odmahnuo glavom. Njezin suprug Rajiv Gandhi, stariji sin Indire Gandhi, pozvan je sa skupa u Zapadnom Bengalu. Kada je stigao, rekao joj je da čelnici stranke žele da postane premijer. Sonijina reakcija bila je bijes i užas. Molila je: 'Ubit će te; ubit će i tebe!' Rajiv je odgovorio: 'Ubit će me ionako.' Te večeri, dok je Indirino tijelo ležalo kod kuće, Rajiv je položio zakletvu.
Njezini novi memoari nose naslov 'Belonging: A Journey of Love'. Žena koja se uglavnom držala podalje od politike sada je bila udana za indijskog premijera. Na kraju se našla na čelu Kongresne stranke. Vodila je stranku kroz dvije pobjede na općim izborima. Postala je jedna od najvažnijih političkih figura u zemlji. Godine 1991. Rajiv je i sam ubijen. Za Soniu su godine koje su uslijedile bile obilježene povlačenjem.
Sa 19 godina, kao mlada žena iz malog talijanskog grada, upoznala je Rajiva, indijskog studenta, u Engleskoj. Njihova veza odvela ju je u novu zemlju i obitelj, a uslijedila je i bliska veza s Indirom. Indija joj je postala dom preko supruga i svekrve. Nakon Rajivova ubojstva čak su i javna pojavljivanja koja su zahtijevali memorijalni fondovi kojima je predsjedala postala teška. Prije govora bojala se da će je suze svladati. Kada ju je Dalaj Lama pitao osjeća li želju za osvetom prema ubojicama svog supruga, odgovorila je: 'Ne, ne osjećam', i briznula u plač. Polako, piše, Rajiv je postao 'prisutnost u meni, a ne oštra odsutnost'. Tuga se vraćala na obiteljskim prekretnicama. Na sinovoj diplomi u Cambridgeu 1995. ona i djeca bili su svladani mišlju koliko bi Rajiv bio ponosan.
Kongresna stranka gubila je koheziju i izborni teren. Stariji čelnici prebjegli su, a pozivi Soniji da uskoči postajali su sve glasniji. U početku je odbila. Piše da je politiku vidjela kroz Rajiva: njezina postignuća, ali i 'ambiciju i pohlepu, licemjerje i izdaju'. 'Uvijek sam mrzila politiku', piše. Uzela je najprije njezinu svekrvu, a zatim 'ljubav mog života, oca moje djece'. Ipak, propadanje stranke počelo joj se činiti osobnim. Prolazeći pored fotografija Indire i Rajiva, obuzela ju je 'mješavina boli i krivnje'. Bojala se da snage protiv kojih su se borili kako bi 'zaštitili indijski pluralistički etos' jačaju: rastući hinduistički nacionalizam koji je, po njezinu mišljenju, ugrožavao 'sekularnu i pluralističku viziju' Indije koju su nastojali obraniti. Obiteljsko ime, vjerovala je, nosi privlačnost izvan religije, kaste, jezika i regije. To je, kaže, bio 'najuvjerljiviji argument'. Njezine sumnje ticale su se i vlastitih kvalifikacija. Kako bi autsajder mogao zauzeti poziciju koju su držale dvije impozantne figure? Kod kuće su se Rahul i Priyanka bojali da će izgubiti majku kao što su izgubili baku i oca. Prije novogodišnjeg odmora izvukli su obećanje: 'Nemoj raditi ništa ludo dok nas nema.'
'Odgovor', kaže, došao je kroz Bhagavad Gitu. Iako u odraslom životu nije bila religiozna, Sonia je u siječnju 1997. organizirala privatne satove kod sanskrtskog učenjaka. Čitali su tekst stih po stih. Piše da je njegova središnja poruka – vršiti svoju dharmu, odnosno dužnost, bez vezanosti za plodove svojih djela – na kraju razriješila njezin unutarnji sukob. 'Imala sam odgovor na vlastite sumnje i pitanja. Morala sam iskoračiti i otići kamo me dužnost zove. I jesam.'
Najdramatičnija politička scena u memoarima dolazi sedam godina kasnije, nakon pobjede Kongresa na izborima 2004. Sonia je vodila kampanju stranke. S Manmohanom Singhom odlazi kod indijskog predsjednika u predsjedničku palaču u Delhiju i formalno polaže pravo Kongresom vođenog saveza na sastavljanje vlade. Svi pretpostavljaju da će ona postati premijerka. Ona ne govori ništa. Kod kuće kaže višem pomoćniku da namjerava odbiti. Stranački radnici okupljaju se pred vratima; stariji kolege zahtijevaju sastanak. 'Vodili ste izbore, vodili ste nas', kaže jedan. 'Ljudi su vjerovali u vas. Kako ih možete iznevjeriti? Naši će se radnici pobuniti. Mislite da će prihvatiti drugog vođu?' Dolaze čelnici saveza kako bi je uvjerili. Okružuju je, prisjeća se, a jedan inzistira: 'Nećemo prihvatiti ne kao odgovor.' Svladana, promrmlja 'Theek hai' – u redu.
