Talijanska vojska okupirala je dalmatinski otok Lastovo 11. studenoga 1918. godine, na dan koji se u povijesti pamti kao završetak Prvoga svjetskog rata. Toga je dana potpisivanjem primirja s Njemačkom završavao Prvi svjetski rat, a istovremeno se Lastovo našlo pod talijanskom vojnom upravom. Otok je stoljećima pripadao Dubrovačkoj Republici, a zatim Habsburškoj Monarhiji, da bi se nakon završetka rata našao u sastavu talijanske okupacijske zone.
Tijekom Prvog svjetskog rata Austro-Ugarska Monarhija držala je vojnu posadu u utvrdi na brdu Glavica. Na otoku je bilo uvedeno zamračenje, a vlasti su zabranile zvonjavu crkvenih zvona. Pred kraj 1917. godine francuski zrakoplovi bombardirali su otok, nakon čega su uslijedile vojne aktivnosti francuskih i talijanskih snaga. Vijest o završetku ratnih djelovanja s Austro-Ugarskom na Lastovo je stigla iz zraka – 4. studenoga 1918. francuski zrakoplov iznad otoka bacao je informativne letke.
Talijanska vojska 11. studenoga zaposjela je Lastovo, a dvije godine poslije okupacija se pretvorila u međunarodno priznatu talijansku vlast. Otok je pod Italijom ostao sve do rujna 1943. godine. Talijani su Lastovo nazivali Lagosta, a talijanska vlast ostavila je dubok trag na otoku, osobito nakon dolaska fašista na vlast u Italiji 1922. godine. Politika talijanizacije zahvatila je javni život, upravu i školstvo, a hrvatski jezik postupno je potiskivan iz službene uporabe.
Talijanske pretenzije na istočnojadransku obalu imale su korijene u tajnom Londonskom ugovoru, koji su 26. travnja 1915. godine sklopile Velika Britanija, Francuska i Rusija s Italijom. Tim ugovorom Italiji je u zamjenu za ulazak u rat na strani Antante obećan znatan dio teritorija Austro-Ugarske. Među područjima predviđenima za talijansko proširenje bili su Istra, dijelovi Dalmacije sa Zadrom i Šibenikom te velik broj jadranskih otoka, uključujući Lastovo. Talijanske snage postupno su zaposjedale dijelove istočnojadranske obale, uključujući Zadar, Šibenik i pojedine otoke, a Lastovo je imalo posebnu stratešku važnost zbog svojeg položaja na južnom Jadranu.
Dana 12. studenoga 1920. godine predstavnici Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije potpisali su Rapallski ugovor, kojim su utvrđene granice dviju država. Italiji su pripali Istra, Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža te još neka područja, dok je najveći dio Dalmacije ostao izvan talijanskih državnih granica. U pregovorima je sudjelovao Ante Trumbić, tadašnji ministar vanjskih poslova Kraljevine SHS, znameniti splitski političar i nekadašnji splitski gradonačelnik. Trumbić je nakon potpisivanja Rapallskog ugovora podnio ostavku.
