Tamna tvar mogla bi biti zrcalna slika našeg svemira, s vlastitim periodnim sustavom elemenata, predlaže nova teorija koju je predvodio fizičar Pouya Asadi sa Sveučilišta California, Santa Cruz. Rad je objavljen na serveru arXiv, a potpisuje ga tim fizičara iz Sjedinjenih Američkih Država i Kanade.
Procjenjuje se da u svemiru ima otprilike pet puta više tamne tvari od obične. Trenutno ne postoji jasan razlog zašto je taj omjer baš takav, što je fenomen poznat kao "problem podudarnosti tvari". Novi model mogao bi objasniti zašto je omjer obične i tamne tvari upravo takav i zašto taj omjer vjerojatno nije slučajan. Kako se navodi, pet puta veća količina tamne tvari i obične tvari zapravo su unutar istog reda veličine.
Ideja o zrcalnoj slici temelji se na teoriji poznatoj kao "Mirror Twin Higgs", koja predstavlja zrcalnu verziju Standardnog modela fizike. U tom modelu obična i tamna tvar nisu potpuno neovisne, već ih povezuje matematička simetrija koja određuje svojstva njihovih čestica i sila. U radu stoji da podudarnost u količini tvari ostaje najsnažniji empirijski pokazatelj da vidljivi i tamni sektor možda nisu povezani isključivo gravitacijom.
Prema scenariju koji su istražili Asadi i kolege, tamni neutroni, koji bi činili većinu tamne tvari, oko pet su puta masivniji od običnih protona. Ako je rani svemir proizveo otprilike jednak broj tamnih neutrona i običnih protona, rezultat bi bio upravo pet puta više tamne tvari. U našem su svemiru neutroni nešto teži od protona, pa se slobodni neutroni raspadaju u stabilne protone. U zrcalnoj verziji koju predlažu istraživači, tamni neutroni su lakši od tamnih protona, što neutrone čini stabilnim gradivnim blokovima tamne tvari.
Prema izračunima, protoni i neutroni mogu se spajati u stabilne atomske jezgre. Zrcalni bi svemir tako mogao proizvesti vlastiti, ograničeni katalog tamnih verzija kemijskih elemenata, poput helija, litija, berilija, bora, pa čak i ugljika. U određenim uvjetima, najteži element koji se može formirati mogao bi činiti većinu tamnih atoma, što otvara mogućnost postojanja populacije tamnih atoma kojom dominira tamni ugljik.
Vodik, najjednostavniji i najzastupljeniji element u našem svemiru, u zrcalnom bi svemiru bio nestabilan. Budući da su tamni neutroni lakši od tamnih protona, tamni proton mogao bi zahvatiti elektron i pretvoriti se u neutron, čime bi se atom vodika uništio. Teški vodik, deuterij, koji sadrži dodatni neutron, mogao bi biti stabilan.
Istraživači sugeriraju da bi se teži tamni elementi mogli kristalizirati u krutine ili formirati zrnca tamne prašine. Takva bi zrnca plutala svemirom, ali bi bila u interakciji samo s vlastitom "tamnom verzijom svjetlosti", što bi ih činilo potpuno nevidljivima. Znanstvenici spominju i mogućnost postojanja zrcalnih zvijezda, hipotetskih objekata od tamne tvari koji bi mogli biti znatno manji i gušći od naših zvijezda.
Interakcije u ranom kozmosu mogle su stvoriti valove koji su ostavili tragove u današnjoj strukturi svemira, slično barionskim akustičnim oscilacijama (BAO). Istraživači te tragove u tamnom sektoru nazivaju tamnim akustičnim oscilacijama (DAO) i sugeriraju da bi se njihov otisak mogao nalaziti u raspodjeli tamne tvari. Tamne oscilacije mogle bi imati dvodijelni potpis, što bi omogućilo razlikovanje ovog modela od drugih.
Smatraju da bi budući detektori čestica mogli zabilježiti slabe interakcije između tamne i obične tvari. U radu se zaključuje da njihov rad predstavlja prvo detaljno, sustavno istraživanje posljedica ove klase modela. Navodi se i da održiv sektor tamne tvari ne mora biti fenomenološki sterilan, već može pružiti mjerljive tragove dublje povezanosti.













